Arl: Van Gog i Anđelika, markiza anđela

Tamara
Tamara Ognjević
Istoričarka umetnosti, heritolog i književnica
Arles 2 e1597431179487

Nije ovo kraj.

Tek zatišje dok ne prođe umor od tuđih lepota i očekivano prezanje od realnog života koji nikad ne bude tamo gde smo ga ostavili.
Nešto kao izazvana koma.

Krovovi Arla, Zorana i ptice.

Ostalo mi je još jedno nezabeleženo sećanje. Od mnogih koje nikada neću ni želeti da zabeležim, nadajući se da me se neće tako neumoljivo držati.
Rekoše da vreme leči sve…

Ime gradića smeštenog u delti Rone, nadomak čuvenih močvara Kamarga, izgovaram kao da započinjem ljubavnu pesmu… Arl.

Aleksandar je svoju preporuku za obilaske znamenitosti napisao na papiru iz stare vežbenke (dobro ne baš otud, ali volim da ga zamišljam kako cepa sredinu iz bledoplave tanušne sveske A4 formata, koja je, u davna vremena u kojima sam pohađala osnovnu školu, služila za pismene zadatke iz srpskog).

Luneta glavnog portala Sant Trofima sa predstavom Hrista sa jevanđelistima.

I tu je, u poglavlju Arl, pisalo da obavezno obiđem crkvu Sent Trofem i čuveno unutrašnje dvorište. Otišla sam korak dalje, bolje rečeno sprat više. Iza čudesnog portala sa figurama Hrista, jevanđelista, apostola, te stotine grešnika koji strepe od strašnog suda, i bezgrešnih kojih je očekivano manje, ali zato ne strepe, krilo se ušuškano dvorište za ulepšavanje asketskog života brojnih monaha.

Unutrašnje dvorište Sent Trofima sa klesanim kapitelima i stubovima, detalj.

To nezaobilazno dvorište krasio je dvostruki red kamenih stubova bogato ukršenih kapitela sa neobično detaljnim figurama svetaca na sva četiri ugla, a ne manje čudesna je i obližnja sala sa dvanaest velikih tapiserija iz sedamnaestog veka, neponovljive lepote uprkos izbledelim bojama kojim je, nekad davno, flamanski majstor predstavio antičke junake. Gotovo skriveno stepenište vodilo je na galeriju koja je moj favorit u mnoštvu jedinstvenih prizora u crkvi Sent Trofim.

Kroz omanji prozor izašla sam na milujuće svetlo kasnog popodneva i otkrila svet između neba i zemlje sa čudnim znamenjima koja su mi, može biti, predvidela budućnost.

Zorana u tišini unutrašnjeg dvorišta Sent Trofima u Arlu.

Pločnika nagnutih ka sredini, od kamena ispranog vekovnim kišama, sa uklesanim klupama koje se pružaju duž gotovo jednakih ivica četvrtastog otvora i mnoštvom ptica koje su se gnezdile pod krovovima manastira, galerija me je primila u svoj prastari zagrljaj. Sedeći na ivici kamenog naslona posmatrala sam naizgled haotičan let nekoliko takmičarski nastrojenih jata. Iznad krovova prošaranih lišajevima, blistajući na zracima umirućeg sunca stajao je tzv. “bronzani čovek”, figura boga Marsa na vrhu sahat kule iznad gradskog trga.

Detalj sa flamanskim tapiserijama iz 17. veka u Sent Trofimu.

Prošetala sam duž ograde…negde između vetrovitog dana i skorog sumraka, između lepeta krila rečenih ptica, žamora devojaka koje su, poput mene, pronašle galeriju i zastale u njenom uznemirujućem trajanju…na krovu okamenjene bašte starog manastirskog dvorišta, nesigurna u svoj hod po uglačanoj ivici, po običaju nesposobna da se udaljim od izvora opasnosti.

Prikrivena opasnost vrebala je iz mnogih kutaka ovog bajkovitog grada. Ovde je par godina proveo postimpresionistički genije Vinsent van Gog, a ja sam bila namerna da upoznam njegovo stvaralaštvo iz tog perioda. Preciznije, da pronađem mesta koja je poslednjim svesnim trzajima napaćenog uma, video i ovekovečio nesrećni slikar.

Slika u slici, bašta sanatorijuma u kojem se lečio slavni slikar pretvorenog u kulturni centar Van Gog.

Nije bilo teško. U Arlu je bolnica, u kojoj je boravio u nekoliko navrata, pretvorena u kulturni centar koji nosi njegovo ime. Grad je ukrašen velikim tablama sa reprodukcijama slika postavljenim baš na mestima koje je umetnik nasikao, a pojedini prostori su rekonstruisani tako da izgledaju kao na čuvenim platnima.

U dve godine boravka naslikao je preko trista slika. Ovde je, nakon svađe sa bliskim prijateljem Gogenom, odsekao sebi levo uho i zavijeno u stare novine, dao ga na čuvanje lokalnoj prostitutki.

Kada je nakon godinu dana izvršio samoubistvo, navodno se upucavši u grudi, ožalošćeni brat Teo sa kojim je bio vrlo blizak, svedoči da su njegove poslednje reči bile: “Tuga će trajati večno.”

Kafe Van Gog

Kafe prigodnog naziva, Van Gog, koji se nalazi na Trgu Forum, slika je i prilika kafea ovekovečenog na slici “Terasa kafea na Trgu Forum”. Okrečen u zagasito žutu boju, stolova poređanih kao pre stotinu godina, krcat turistima, igra svoju ulogu u praktičnoj zamisli da i Arl, poput mnogih gradova, institucija i pojedinaca, uzme učešće u posmrtnoj euforiji oko Van Gogovog tragičnog genija.

Omlet Van Gog u istoimenom restoranu.

U produžetku uzane ulice smestio se kafe prepun lokalnih zaljubljenika u koridu, koji su posmatrali prenos borbe iz velike Arene u centru grada.

Arena u Arlu, detalj.

Sagrađena pre skoro dve hiljade godina primala je preko dvadeset hiljada gledalaca sklonih gladijatorskim igrama, a danas je poprište nešto manje krvavih ali ništa manje uzbudljivih borbi sa bikovima. Pokušala sam da se priključim lokalnoj zabavi ali nisam naišla ni na mesto ispred ogromnog ekrana, još manje na razumevanje za svoju radoznalost. Bila su to muška posla, jasno kao dan.

Spomenik Frederiku Mistralu, detalj.

Baveći se ženskim poslovima zastala sam kraj obližnjeg spomenika Frederiku Mistralu. Pišući na oksitanskom jeziku, koji je proučavao želeći da sačuva njegove specifičnosti, zaslužio je Nobelovu nagradu za književnost 1904. godine. Jezik koji je toliko voleo govorio se na jugu i jugoistoku Francuske a imao je više dijalekata uključujući i langedoški, kojim je u najnajnajlepšoj knjizi mog detinjstva “Anđelika - markiza anđela”, govorio Žofri de Peras, beskrajno hrabri i nadasve romantični grof mojih snova.

Krovovi Arla.

E sad, podsećanja na omiljene citate iz rečene publikacije bi nas odvela predaleko. Reći ću samo da sam dvanaest knjiga iz edicije čitala bar po pet puta, a motiv mi nije bio upoznavanje sa langedoškim jezikom i običajima, već bogati opisi ljubavnih dogodovština prelepe Anđelike, koji su se krili iza naizgled nevinih naslova.

Uz literarne predloške iz ranog detinjstva i bezbroj peporučenih te samoinicijativno otkrivenih lepota, došlo je vreme da se oprostim sa Provansom. Ostalo je još malo obale da se pregazi, nešto planina i jezera da se obiđe, poneka tvrđava da se osvoji i neke granice da se prevaziđu.

Krenula sam napokon kući, vazda ispunjena avanturističkim duhom koji me je poveo na put, naivnom radoznalošću kojom sam otkrivala stvari i ljude oko sebe.. i dubokom, neobjašnjivom tugom koja je, kako Vinsent reče, večna...

Tekst i fotografije: Zorana Drašković

@Artis Center 2020

Tamara
Tamara Ognjević
Istoričarka umetnosti, heritolog i književnica

Diplomirala je Istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Na istom fakultetu završava poslediplomske studije. Usavršavala se u Americi, Francuskoj i Engleskoj, a 2008. je diplomirala PR menadžment na uglednoj međunarodnoj školi London School of PR. Licencirani je turizmolog i ekspert za kulturno preduzetništvo u oblasti heritologije, likovne i primenjene umetnosti, i kulturnog turizma.

Komentari0

Trenutno nema aktuelnih komentara

Ostavite prvi komentar koristeći polje desno.