U čuvenom filmu Vilijama Vajlera "Praznik u Rimu" iz 1953. princeza En (Odri Hepbern) bežeći od strogih protokola pod pseudonimom Anja Smit, obilazi večni grad. Kad joj se u toj avanturi pridruži novinar Džo Bredli (Gregori Pek) nastaje jedna od najlepših filmskih priča. Kruševac nije Rim, ali sve ono što se događalo tokom pripreme i otvaranja izložbe Jelisavete Karađorđević "Duh malih stvari", realizovane u saradnji Artis centra i Narodnog muzeja Kruševac, na trenutke je podsećalo na osnovnu Vajlerovu ideju o plemkinji koja želi da živi kao sav ostali svet. I naša kneginja je na čas pobegla (ili je to barem pokušala) iz uobičajene slike koju javnost ima o njoj, a da bi otkrila gotovo nepoznatu dimenziju svoje ličnosti - onu stvaralačku. U tom kreativnom begu iz svakodnevice okupila je jedan sjajan tim koji je zajedno sa njom uživao u prazniku u Kruševcu. Za razliku od avanture filmske princeze En, koja je kratko trajala, kruševačka priča živi sve do kraja juna ove godine. A, posle... posle ćemo videti.

Istoričari umetnosti retko pišu autobiografije, a još ređe ispovesti o svojim profesionalnim aktivnostima. U suštini šteta, jer bi, ako ništa, kolegama otkrili sa kakvim su se sve izazovim sretali radeći pojedine projekte, a pre svega - izložbe. Ljudi koji me poznaju, znaju odlično da od svih aktivnost koje podrazumeva moja struka najmanje volim izložbe! Može da zazvuči blasfemično, ali za mene je izložba najsloženija, najzahtevnija disciplina unutar svih aktivnosti koje jedan istoričar umetnosti može da preduzme u svojoj karijeri. To je, primarno, skup sport. Svaka izložba koja nema obezbeđen odgovarajući fond iz kojeg će biti finansirana je unapred osuđena na "poštapalice", "krpež", mnogo muka i glavobolja. Kako je u međuvremenu kod nas postala moda da se svaki čas nešto kači po zidovima gde god ko stigne (a prostora je mnogo i zaista su kojekakvi), problem se dodatno usložio. Neselektivnost, nedostatak pažljivo osmišljenog, da ne kažem elaboriranog, koncepta, manjak sredstava, neuslovni prostor bez valjane logistike i eto stresa bez granica. Otuda izuzetno retko posegnem za izložbom kao opcijom, a pogotovu u eri u kojoj mi savremene tehnologije dozvoljavaju da to zapravo ne radim.
Kako se onda uopšte dogodila izložba Jelisavete Karađorđević "Duh malih stvari" u Kući Simića u Narodnom muzeju Kruševac?
Skoro pa slučajno!

Sredinom prošle godine sam dobila poziv od moje dugogodišnje prijateljice kneginje Jelisavete da pomognem u istraživanju i sređivanju njenog legata. Poznajemo se gotovo tridest godina. Kao mlad novinar sam davnih 80-tih godina prošlog veka bila među prvima koji su intervjuisali kneginju nakon njenog povratka u zemlju. Na prvi pogled smo, kako bi to rekla savremena omladina - "kliknule", i to prijateljstvo u nepromenjenom intenzitetu traje već koju deceniju. Prihvatila sam da pomognem oko popisa i istraživanja pravog mora predmeta, fotografija, knjiga, pisama, slika, tekstila, porcelana, nakita ... ukratko, celog jednog vrlo uzbudljivog, izazovnog života osobe koja zna svoje poreklo od 6. veka i po ženskoj i po muškoj liniji, a da ne pričamo šta je sve sama doživela u sopstvenom veku. U tom istraživanju i sitematizaciji vanredno zanimljive građe, naišla sam na kneginjine crteže, fotografije koje snima na svojim putovanjima, te zanimljive umetničke intervencije u kojima beskrajno uživa. Slučaj (u koji ne verujem, sve je vrlo namerno!) je hteo da ona nekoliko reprodukcija tih svojih radova pokaže kolegama u kruševačkoj Kući Simića ovog marta tokom kratke posete u okviru jednog privatnog putovanja. Reč po reč, i eto radosti ovom istoričaru umetnosti!

Od inicijalne ideje do momenta u kojem shvatam da sedim u kombiju koji izložbu od preko 60 eksponata vozi autoputem ka Kruševcu protekao je, čini mi se, treptaj oka. Dobro, možda dva treptaja. Nas troje stisnuti na prvom sedištu - vozač, tehničar i ja. Nad Šumadijom se valjaju olujni oblaci. Zapara i intenzivni miris lipa, zove i majskih ruža. Skoro pa omamljujuće. Trenutak u kojem s kneginjom pakujem slike, delove Demidof servisa za čaj, fotografije, njenu haljinu i šešir, te veliki pirotski ćilim iz 20-tih godina prošlog veka sa motivom grba Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, izgleda kao da se dogodio pre nekoliko godina, a ne dva dana ranije. Koliko smo samo puta sišli i popeli se od njenog stana na petom spratu do prizemlja i nazad! Zgrada bez lifta, a entuzijazam ne opada.

Ako pakovanje izložbe izgleda kao da se dogodilo razmerno davno, namensko fotografisanje eksponata i same kneginje, video zapis napravljen za potrebe izložbe na njenoj terasi u času dok cvetaju limun i sitne ruže, a patuljaste jabuke i jagode lagano zre, deluju kao događaj iz nekog prošlog života. Nasmejani Vuk Nenezić i tihi Sloba Polić iz VR Photo Teama su bili savršeni partneri u ovom umetničkom "zločinu", podjednako koliko i nezamenljivi dizajner Vuk MIlosavljević i njegova supruga Dragana, autori kompletnog vizuelnog identiteta izložbe. Toliko smo dobro komunicirali da je to nemoguće rečima opisati. Ta fina frekvencija uzajamnog razumevanja, podrške, spremnosti da se brzo reaguje bez obzira na doba dana ili noći, pretvorila je standardnu glavobolju timskog rada u poeziju, pa me niko neće pogrešno razumeti kad kažem da su mi svi ti ljudi preko noći postali kao porodica.

Kruševački deo tima je takođe funkcionisao kao švajcarski sat. Najfiniji "lonžin". Dramski preludiji svojstveni koleginici, a pre svega dragoj prijateljici, Zorani Drašković Kovačević, kustosu Kuće Simića, dali su celom procesu onu iskru bez koje ova priča ne bi imala draž. Beskrajno duhovita, na trenutke na ivici nervnog sloma, ali u svakom času brzomisleća, besprekorno stilizovana i spremna na selfi, učinila je da se doslovno tri dana slatko smejem. Izložba je u Kruševac stigla na njen rođendan 14. maja, pa smo zapravo sve vreme radili u svečarskoj atmosferi - na sve strane buketi cveća, mahom fantastičnih ruža, kolačići, čokoladice, čestitke, pokloni ... Ipak, sve bi bilo drugačije bez Vesne Bogdanović, te tihe, stamene žene zlatnih ruku za koju kolege ne kažu tek onako da joj je muž vrhunski majstor, ali da je ona bolji majstor od njega. Dok smo Zorana i ja strizale ušima, sevale obrvama, galamile oko toga zašto ovako, a ne onako, Vesna, kustos-pedagog Kuće Simića, je kuvala kafe, sređivala banere, iznosila stolice, raspoređivala cveće i brisala znoj i suze dvema euforičnim kreativkama. Znate ono kad kažu da je neko dobri duh priče, e Vesna je baš to - vila Dobrila!

Dolaskom Dragana Bakića, tehničara kruševačkog muzeja, postavka je izbrušena kao najfiniji dijamant. Nije bilo toga što ne može, a Draganovo iskusno oko je zapažalo detalje koje ja ne bih uočila ni posle trosatnog gledanja. Kad je stigao Vesnin suprug Rade da zategne velike banere i omogući njihovo lako postavljanje, ja sam već potpuno relaksirano pila kafu na tremu Kuće Simića iako katalog još nije bio završen, a Zorana je predviđala grad, gromove i smak sveta u popodnevnim časovima uoči otvaranja izložbe.
Negde, tik iza podneva, u Kuću Simića, na svom putu iz Raške i nastupa na tamošnjoj manifestaciji "Muzeji za 10", ušetale su direktorka Istorijskog muzeja Srbije, dr Dušica Bojić, i naša drugarica, muzejska savetnica Narodnog muzeja u Beogradu, dr Biljana Đorđević, pa je izložba u najboljem smislu te reči doživela pretpremijeru. Dve iskusne, stroge i vrlo zahtevne muzealke su pogledale postavku i, bez sentimentalnosti i lažnog dodvoravanja, izjavile - Pa, ovo je sjajno!!!
Kad se s osmehom na licu komplimentima pridružio i Goran Vasić, direktor Narodnog muzeja Kruševac, bez čijeg blagoslova i pune podrške bi ceo poduhavt bio nemoguć, mogle smo da odahnemo.

Duša me boli što neka kamera nije snimila izraz naših lica u tom času, a naročito što kneginja ne beše još uvek stigla u Kruševac, jer to je onaj poslednji i najteži test koji je trebalo proći. To nas, naravno, nije sprečilo da popijemo još jednu Vesninu kafu, te okrenemo šolje iz kojih saznadosmo o budućim udajama (neki, nećemo ih imenovati), putovanjima, dobicima na lutriji, i, što je najvažnije, da oluje svakako neće biti u vreme otvaranja izložbe. Zorana, veliki diplomata i nepopravljivo spadalo, će negde oko ponoći istog dana šarmantno izjaviti:"Ja naivna sve vreme očekujem provalu oblaka, a ustvari ne shvatam da je oluja stigla u drugačijem obliku koji se zove tajfun Tamara!"
Kad je kneginja kročila u Kuću Simića u popodnevnim časovima iz kruševačke štamparije "Sigraf" je stigao katalog - besprekorno odštampan i bigovan, sa svim "pogođenim" bojama. Višenedeljni rad našeg prevodilačkog (Stela Spasić, Svetlana Janković), fotografskog (Vuk Nenezić) i dizajnerskog (Vuk i Dragana Milosavljević) tima je dobio svoju opipljivu formu. I to vrhunsku!
U međuvremenu je sve u Kući Simića ispolirano do visokog sjaja, postavljene stolice za konferenciju za medije, prvu takvu u istoriji kruševačkog muzeja, gosti nahranjeni i napojeni, pa čak ostalo i sat vremena za predah i promenu garderobe.

Kada je u 18 časova počela konferencija za medije temperatura u Kući Simića je naglo krenula da raste. Nemalu nervozu je unela spoznaja da prvi put jedna izložba u našoj zemlji ima live streaming, odnosno da će publika širom sveta posredstvom interneta i naših partnera iz VR Photo Team-a biti u prilici da svaki pokret i ceo nastup prati u realnom vremenu. Dakle, kao pozorište - ne sme biti greški, sve mora da bude dobro koordinirano, jer nema prilike za reprizu. Vazdan nasmejana i spontana kneginja je novinarima priredila ekskluzivno vođenje kroz postavku, lično im pokazala svaki predmet, strpljivo odgovorila na sva pitanja. Naravno, ona koja se tiču umetnosti. Kao iskusan PR menadžer i dugogodišnji novinar bila sam svesna rizika zasnovanog na činjenici da će novinare interesovati aktuelna priča o kneginjinoj unuci i sudskom procesu koji već neko vreme potresa čak i velike medije u Americi (pa kud neće interesovati domaće žurnaliste, bilo bi neprirodno), međutim svi su bili na takvoj visini zadatka - večeras razgovaramo samo i isključivo o umetnosti. Veliko poštovanje za kruševačke novinare, iako Artis centar jako dobro sarađuje s brojnim novinarima i medijskim kućama u zemlji, novinari Kruševca su pokazali izuzetan profesionalizam, a pre svega poštovanje prema svemu što je u Kući Simića s velim trudom rađeno i urađeno.

I zaista, udarna i najvažnija vest te večeri je bila da je ovo kruševačka izložba, a ne neki gostujući program, da se stvaralaštvo kneginje Jelisavete, prvi put stručno obrađeno i prezentirano, pojavljuje baš u Kruševcu u prostoru kojim upravlja Narodni muzej Kruševac.
Kneginja Jelisaveta je, posmatrajući brojne posetioce te večeri u Kući Simića, izrekla jednu zanimljivu misao: "Ja ustvari nisam iznenađen što smo počeli prezentaciju izložbom u Kruševcu. Ovo je grad vrlo moćnih žena u prošlosti, a ne promiče mi interesantna analogija da je kneginja Milica, supruga kneza Lazara, imala 7 kćeri dok ja imam 7 unuka." E, sad ne verujem da je kneginja Milica potpisivala bilo šta drugo osim državnih dokumenata i pisama, ali naša kneginja je te večeri potpisala na desetine kataloga, slikala se i ćaskala sa Kruševljanima ne skidajući osmeh s lica. Ono što publika pak ne zna, a ja eto mislim da treba da zna, jeste da je kneginja posebno izabrala haljinu koju će te večeri nositi, te da je kao esteta i osoba izuzetnog ukusa, veoma vodila računa da i njena toaleta bude harmonična sa vizuelnim identitetom izložbe. Zorana i ja, s druge strane, nismo ugovarale sinhronu crno-belu odevnu kombinaciju, ali smo valjda toliko bile na istoj frekvenciji usled zajedničkog rada da se taj spontani odabir odigrao kao da je dogovoren. Kako god, izložba je otvorena, a živi prenos je rezultirao morem poruka na sve naše mobilne telefone i moram da kažem da sam te večeri otišla na spavanje umorna i užasno ponosna.

Otvaranjem se, međutim, život jedne izložbe ne završava. Razlog više zašto se retko odlučujem za izložbu kao kraljicu svih istoričarsko-umetničkih i generalno kustoskih formi. Izložba, jednom otvorena, traži stalni nadzor, vođenje, kreiranje pratećih programa. Prezirem izložbe koje služe zato da bi na njih padala prašina, a publika ako naiđe naišla je. Otuda i potreba (sad to možete nazvati i kontrol frik karakteristikom) da budem u blizini izložbe ili da bar imam tu sreću, kao što je slučaj u Kruševcu, da sarađujem sa vrhunskim timom koji razume da izložba zahteva konstantni napor kustosa i muzejskog ili galerijskog osoblja za sve vreme dok je pred očima javnosti. Posebno ako je otvorite koji dan uoči Evropske noći muzeja, koja pada svake prve subote nakon Međunarodnog dana muzeja fiksno vezanog za 18. maj. Ne treba reći da je to onaj čas kad ljudi širom sveta pohrle u muzeje na temelju implusa iz kolektivno nesvesnog da je noć uvek uzbudljivija od dana, te da je noću muzej neuporedivo interesantniji. U suštini nije, ali hajde da ne kvarim zadovoljstvo tolikom svetu.

U osnovnoj zamisli projekta "Duh malih stvari" od početka leži jasna spoznaja da je kneginja ipak kneginja, te da će ljudi pre svega želeti neposredni kontakt s njom. Otuda smo kreirala avatara - odnosno lutku u kneginjinoj originalnoj odeći i sa njenim sopstvenim aksesoarom (šešir, ogrlica, sandale). Na taj način sublimiramo prisustvo Jelisavete Karađorđević u prostoru Kuće Simića za sve vreme trajanja izložbe. Uporedo je snimljen video zapis na njenoj terasi u Beogradu, među biljkama koje nežno gaji već godinama, u kome priča zašto voli stripove, kako je počela da stvara, gde je studirala umetnost, šta je od svog oca, velikog kolekcionara, osnivača Muzeja kneza Pavla, naučila o umetnosti. Taj video, titlovan na engleski jezik (kompletan štampani materijal, od kataloga do potpisa ispod slika je dvojezičan - srpski i engleski), se stalno vrti na velikom lcd ekranu u Kući Simića. Uporedo smo kreirali svojevrsni senzorijum - odnosno koncept koji kroz priču, ukus i miris stalno, na autentičan način, simulira prisustvo kneginje. Prostor buduara i odeća na avataru su namirisani parfemom "Jelisaveta", jednim od dva miris koji je kneginja kreirala u svojoj produkciji. Oba ova parfema, zajedno sa delikatnim mirisom kolonjske vode "Hammam Bouquet", koji je koristio knez regent Pavle Karađorđević, kneginjin otac, mogu se videti i pomirisati u buduaru.

Već 16. maja u prostoru Kuće Simića je napravljen video zapis kustoskog vođenja kroz postavku u okviru kojeg smo kneginja i ja zajedno ispričale osnovne ideje izložbe i šta ona tačno sadrži. Taj materijal je specijalno snimljen i montiran za premijeru u Evropskoj noći muzeja u subotu 19. maja. Poseban dodatak video zapisu predstavlja jedan daleko veći poduhvat u okviru Artisovog senzorijuma, a to je kreiranje kolača "Jelisaveta", izazov kojeg se prihvatla Kruševljanka Dragana Vasić sa kojom smo izuzetno uspešno sarađivali na projektu "Srećna slava, domaćice! - Srpska žena i Krsna slava", koju su zajedničkim snagama kreirali Narodni muzej Kruševac i Artis centar krajem 2017, takođe u Kući Simića.

Za kratko vreme ova lepa i talentovana žena je napravila pravi podvig! Na osnovu originalnog recepta za tortu "Jelisaveta" iz kuvara Zorke J. Babić, štampanog prvi put davne 1912. u Trebinju, koji smo otkrili zahvaljujući našoj koleginici i drugarici, istoričarki umetnosti, Marini Lukić Cvetić, koja je prvi put ovu poslasticu poslužila upravo kneginji Jelisaveti u svom Muzeju slatka-Kuća Cvetića u Kraljevu 7. marta ove godine, Dragana Vasić je na temelju osnovnih sastojaka (jaja, vanila, limun, badem) kreirala kolač takvog ukus, ali i estetike, da su svi koji su bili u prilici da ga probaja potpuno oduševljeni. Genijalno ga je personalizovala dodajući mu pločicu od bele čokolade sa ručno naslikanim inicijalom "J", pa je Artisov senzorijum u Evropskoj noći muzeja publici ponudio i dimenziju gastronomske kreacije koja nastaje unutar same izložbe. Kolač sam probala i ja zahvaljujući Dragani, koja je jedan paketić poslala brzom poštom u Beograda. Da li treba reći koliko sam duboko dirnuta i zahvalna?

Evropska noć muzeja u Kući Simića ostaće tako zapamćena kao prostor jedinstvenog doživljaja koji se deli sa publikom, ali njom se ne završava sve ono što prati ovu izložbu. "Duh malih stvari" je u međuvremenu "spakovan" u 3D format, virtuelizovan i postavljen na sajtu "Muzeji i galerije", koji koordiniraju naši partneri iz VR Photo Team-a, pa je na taj način postao dostupan najširoj publici u formi virtuelne šetnje kroz izložbu.

Virtuelna šetnja kroz izložbu "Duh malih stvari"
Planiramo u nedelju 24. juna specijalnu radionicu u okviru koje će publika slikati sa kneginjom, a na temelju njenih fotografija i postupkom kojim ona interveniše na predlošcima. Svi smo više nego radoznali šta će učesnici radionice videti svojim unutrašnjim okom, a na principu čuvenog Roršahovog testa. Biće to i svojevrsna art terapija u okviru koje spremamo još po neko malo iznenađenje. Artis centar svakako do kraja izložbe - 30. juna ove godine organizuje jednodnevni izlet u Kruševac, kojom prilikom će naši saputnici moći da vide čitav niz zanimljivosti u ovoj srednjovekovnoj prestonici Srbije, ali i da posete izložbu "Duh malih stvari", koja je obeležila ovo Artisovo proleće.
U prilogu možete pogledat snimke otvaranje i konferencije za štampu, a uskoro će biti dostupan i video kustoskog vođenja, koji je kruševačka publika imala priliku da vidi u Evropskoj noći muzeja 19. maja. Na Kaymak Fun Clubu Artisovog magazina stiže tekst o tome kako je nastajao kolač "Jelisaveta" i jednoj od najintrigantnijih priča o hercegovačkoj Pati Marković - Zorki J. Babić, te kako je njen kuvar putovao kroz vreme, odnosno zašto je ona toliko važna i jedan vek kasnije u privatnom životu kneginje Jelisavate. Verujte, niko i dalje ne piše bolje priče od života :)
Artis Center_Konferencija za medije_Duh malih stvari_Krusevac

Uzgred budi rečeno, roze i jagode posluženi na otvaranju su funkcionisale podjednako dobro kao i šampanjac i jagode. Možda čak i zanimljivije ;)
Tamara Ognjević,
istoričarka umetnosti i pisac
© Artis Center 2018
Trenutno nema aktuelnih komentara
Ostavite prvi komentar koristeći polje desno.