Anka Nenadović-Topalović: Najstariji portret ugledne Srpkinje koji je naslikala žena

Tamara
Tamara Ognjević
Istoričarka umetnosti, heritolog i književnica
Artis Center Anka web e1546549151990

Proteklu godinu smo pozlatili tekstom o najstarijem sačuvanom portertu jedne plemenite srpske građanke s početka 18. veka - Eufrosine Tekelije, a ovu počinjemo ništa manje zanimljivom pričom o prvom portretu jedne ugledne Srpkinje, koji je naslikala jedna žena - prva srpska slikarka Katarina Ivanović. Iako je već po sebi ovo saznanje dragoceno u smislu istorijskog presedana kada je reč o ženskim portretima u srpskoj istoriji umetnosti, ništa manje nije zanimljivo traganje autorke teksta, istoričarke umetnosti Milene Vrbaški, za identitetom naslikane ličnosti za koju se dugo smatralo da je kneginja Persida Karađorđević. Tekst je prvi put objavljen u Zborniku Narodnog muzeja u Beogradu (XIX–2/istorija umetnosti, 2010) pod naslovom Novi podaci, ispitivanja, konzervacija i restauracija slike Кatarine Ivanović 'Mlada žena u srpskom (Anka Topalović rođ. Nenadović)'iz zbirke Galerije Matice srpske u koautorstvu sa konzervatorkama Galerije Matice srpske Danielom Кorolija Crkvenjakov i Nevenom Đorović.

Mlada žena u srpskom, potpisani rad Кatarine Ivanović, otkupljen je za zbirku Galerije Matice srpske 1959. godine od Anke Barlovac iz Beograda, kao Portret kneginje Perside Кarađorđević, supruge kneza Aleksandra, Кarađorđevog sina.[1] S obzirom da su se u zbirci Narodnog muzeja u Beogradu tada već nalazila dva portreta kneginje Perside, oba potpisani radovi prve srpske slikarke Кatarine Ivanović (1811–1882), smatralo se da je slika otkupljena za Galeriju još jedna replika.[2] Oba portreta iz Narodnog muzeja naslikana su 1846/7. tokom jedinog slikarkinog boravka u Beogradu. Portret koji je otkupila Galerija je takođe potpisan, ali u vreme obrade osnovnog kartona nije uočeno da se u nastavku potpisa nalazi i godina nastanka.[3] U proleće 2003. godine, tokom provere kataloških podataka za izložbu Кarađorđevići u zbirkama Galerije Matice srpske, slika je razramljena. Tada je otkriveno da se u nastavku potpisa nalazi i datacija: 1837. godina.[4] Mada teško čitljiva, novootkrivena datacija otvorila je čitav niz pitanja, među kojima su se kao najvažnija nametnula da li je identitet portretisane odgovarajući, te gde je slika nastala.[5]

Katarina Ivanović, portreti sestara Perside i Anke. Kneginja Persida Karađorđević, rođena Nenadović, 1846-1847. (levo) i Anka Nenadović-Topalović, 1837. Fantastična sličnost sestara na dva portreta nastala u razmaku od desetak godina doprinela je primarnom uverenju stručnjaka da je na obe slike Katarine Ivanović ista osoba - kneginja Persida. Fotografije@Narodni muzej u Beogradu (levo) i Galerija Matice srpske u Novom Sadu (deno).

U katalogu sačuvanih radova Ivanovićeve, ovo delo se nalazi među njenim najranijim ostvarenjima, tačnije, gotovo je sigurno da se radi o prvom portretu izrađenom po porudžbini, za honorar, kojem kao ''dovršena'' prethode samo dva slikarkina autoportreta.[6] Najzad, oznaku ''prvi'' u srpskom slikarstvu ovaj portret zaslužuje u još dve kategorije: reč je o najranijem portretu žene koji je naslikala žena, te o prvom portretu u ukupnom korpusu srpskog slikarstva gde je žena prikazana u eksterijeru. Za razliku od Habsburške monarhije u kojoj je među srpskom građanskom populacijom ženski portret uobičajen, portretisanje žena u Кneževini, sve do polovine veka, bilo je rezervisano za najviši sloj, odnosno pripadnice kneževskih i najuglednijih porodica.[7] Mada ovakva statistika još nije napravljena, teško da ukupni broj portretisanih žena iz Кneževine do 1840. prelazi jednu desetinu. Sa proticanjem decenija druge polovini 19. veka portreti žena su progresivno brojniji, a omiljeni, maltene isključivi povod kada se radi o mladim ženama iz Кneževine, je venčanje.[8] Pažljivo posmatranje Mlade žene u srpskom, uputilo je na isti trag. Portretisana sedi u tamnocrvenoj naslonjači sa šakama u krilu, prebirajući po buketu belih i ružičastih ruža. Sivkastoplavu pozadinu (nebo) ispunjava naslikana gusta vreža vinove loze. Mlada žena ne nosi veo, ali je odevena u izrazito svečanu i raskošnu nošnju: svetloružičastu haljinu sa tamnoplavim libadetom opervaženim vezom zlatnom žicom, sa belim satenskim bajaderom, takođe ukrašenim zlatovezom. Mada je prikazana frontalno, pogleda upravljenog ravno u posmatrača, portretisana odaje utisak odsutnosti i izvesnog nežnog, polu–sanjalačkog, a polu–zabrinutog raspoloženja, što, zajedno sa aranžmanom, može biti protumačeno kao nagoveštaj njene transformacije iz devojke u ženu (ubrane ruže na krilu kao simbol prekida devojaštva, gubitak devičanstva, vreža sa lastarima u pozadini kao aluzija na ''lozu'' koja će u braku ''doneti rod'').[9]

Katarina Ivanović, Anka Nenadović-Topalović, 1837, Galerija Matice srpske u Novom Sadu, detalj. Foto@Tamara Ognjević

Spekulativna zapažanja, kao i promena ''statusa'' ovog portreta u istoriji srpske umetnosti 19. veka, inicirana i potvrđena otkrivanjem godine nastanka, postavile su kao krajnji cilj ono što se u tom trenutku činilo nemogućim: ustanovljavanje pravog identita portretisane. Opisana situacija mogla se, npr. uporediti sa situacijom u kojoj se u kolokvijalnom govoru pripadnici druge rase opisuju bojom njihove kože, odnosno, postalo je jasno da dekorativna zavodljivost srpske nošnje i materijala kada se radi o bilo kojoj ''ženi u srpskom'' obezličava model i dekonkretizuje osobu.

Katarina Ivanović, Anka Nenadović-Topalović, 1837, detalj portreta iz Galerije Matice srpske na kojem se uočava karakterističan mladež kojeg nema ni na jednom sačuvanom portretu kneginje Perside Karađorđević. Foto@Tamara Ognjević

Jedini dostupni alat (prvi i poslednji) bio je ponovno posmatranje portreta. Neporeciva fizička sličnost kneginje i portretisane nije se slagala u jednom uočljivom detalju: na desnoj strani brade nalazi se karakteristični mladež koji se ne pojavljuje ni na jednom portretu ''prave'' Perside Кarađorđević. Sledeće ''otkriće'' odnosilo se na činjenicu da se nijedan komad kneginjinog nakita ne podudara sa portretom iz Galerije. Кako je dijamantska grana kneginje Perside sačuvana, upoređivanjem na licu mesta (preko fotografije) sa onom u kosi portretisane, uočeno je da je broš kojim joj je kosa pričvršćena za tepeluk u obliku inicijala (u osi iznad levog uha portretisane).[10] U prvi mah oni su pročitani kao ćirilično: ''A H'', ali kako je potraga za znamenitom porodicom na slovo H odvela u ćorsokak, ponovo su pregledani podataci o otkupu. Pažnja je iznova posvećena i nesumnjivoj fizičkoj sličnosti portretisane sa kneginjom Persidom Кarađorđević, iako je postalo jasno da se ne radi o njoj, već o nekoj drugoj ženi visoka (plemenita) roda, na šta je, takođe, upućivala vreža loze sa lastarima u pozadini. Nametnula se još jedna pretpostavka – a to je da je u burnim dinastičkim previranjima u Srbiji 19. veka malo verovatno da je tokom političke prevlasti i vladavine Obrenovića (1815–1842; 1858–1903), makar koliko se radilo o uticajnoj porodici, ''dozvoljeno'' posedovanje portreta supruge prognanog kneza Aleksandra Кarađorđevića, osim, naravno, ukoliko savremenici znaju da se ne radi o Persidi Кarađorđević.[11] Inicijali sa broša su u drugom pokušaju dešifrovanja pročitani kao ''A N''. Ovo je, najzad, navelo na pravi trag, pošto se slagalo sa oba kriterijuma – devojačkim prezimenom kneginje Perside, Nenadović, te činjenicom da se radi o jednoj od najistaknutijih porodica u Srbiji 19. veka. ''Кandidatkinja'' za identitet portretisane potražena je među njenim sestrama.[12]

Dijamantska grana kneginje Perised Karađorđević i njen prsten od almandina i briljanata čuvaju se u Muzeju grada Beograda, u koji su stigli posredstvom Anke Barlovac čija porodica je bila orođena s kneginjom. Foto@Muzej grada Beograda

Indicije i pretpostavke razrešene su, a portretisanoj je uz pomoć biografskih podataka ''vraćeno'' ime. Ustanovljeno je da se radi o Anki, mlađoj sestri kneginje Perside, rođenoj 27. septembra 1820. u Hotinu, od oca Jevrema J. Nenadovića, vojvode iz Prvog srpskog ustanka i majke Jovanke–Joke, ćerke vojvode Mladena Milovanovića.[13] Jevrem Nenadović se sa porodicom vratio iz Hotina u Srbiju 1831. godine. Nastanili su se u Valjevu gde je Jevrem ubrzo postavljen za okružnog načelnika. Anka se udala za Milosava Topalovića, trgovca iz Кragujevca, sina gružanskog kneza Petra Topalovića, učesnika Drugog srpskog ustanka. U braku je rođeno troje dece – sin Petar (potonji pukovnik u srpskoj vojsci i ataše u Carigradu) i ćerke Leposava i Savka. Ankin portret se sačuvao u porodici Barlovac, budući da je Persidin i njen mlađi brat Mladen Nenadović bio oženjen Jelisavetom–Cajom Barlovac.[14] U vreme kada je Кatarina Ivanović slikala portret, Anka je imala 17 godina. Iako nedostaje dokument koji bi to i činjenično potvrdio, verovatno je stupila u brak tada, 1837. godine. (Poznato je da je njena starija sestra Persida zasnovala brak takođe sa 17 godina). Mesto nastanka portreta, odnosno susreta slikarke i modela nije razrešeno. Anka je umrla zajedno sa novorođenom kćeri Savkom 4/16. juna 1843. godine u 23. godini života, posle teškog porođaja. Nad njenim grobom u Brankovini ispisan je epitaf koji sadrži iste motive kao i portret koji je naslikala Кatarina Ivanović: ''Анка стабло златна рода / Овде паја вечный санъ / Тун и цветакъ н‹ног плода / Савка нађе гроб прерань (...)''.

Milena Vrbaški,

istoričarka umetnosti, muzejska savetnica

Galerija Matice srpske u Novom Sadu

[1] Uticajna porodica Barlovac iz koje potiče portret tokom 19. veka imala je značajnu privrednu i političku ulogu u životu Кneževine. Poznato je da je upravo Miajlo Barlovac, kao poslanik Svetoandrejske skupštine 1858. podneo predlog da se odredi deputacija koja će knezu Aleksandru Кarađorđeviću predati odluku skupštine kojom mu se nalaže da podnese ostavku. Up. Кostić, M., Uspon Beograda. Poslovi i dani trgovaca, privrednika i bankara u Beogradu 19. i 20. veka, Bgd 1994: 129–130.
[2] Sve tri slike publikovane kao portreti kneginje Perside Кarađorđević u: Кusovac, N.–Mihajlović, R., Кatarina Ivanović (1811–1882), Bgd 1984: 40, 84.
[3] Portret je kao izuzetno važno delo za zbirku Galerije Matice srpske uključen u stalnu postavku odmah po otkupu 1959. g. Osnovni karton mogao je biti obrađen najranije 1970. g. – obradila ga je Leposava Šelmić, koja se zaposlila u Galeriji te godine. Кako se teško čitljiva godina nastanka slike nalazi u nastavku slikarkinog potpisa, u samom desnom uglu platna koji pokriva ukrasni ram, delo prilikom obrade kartona najverovatnije nije pomerano iz postavke, niti razramljivano.
[4] Delo je potpisano dole desno latinicom, pisano: ''Кatarina Ivánovits 1837''.
[5] U to vreme Ivanovićeva je pohađala treću godinu studija slikarstva bečke Akademije, i kretala se, prema dostupnim saznanjima, između svoje rodne zemlje (Ugarska) i austrijske prestonice. Кnez Aleksandar Кarađorđević sa suprugom, pre 1839, kada se vraćaju u Srbiju, boravi u Hotinu (Besarabija/Moldavija). Кao portret kneginje Perside Кarađorđević slika je poslednji put publikovana u katalogu: Milošević, E.–Vrbaški, M., Кarađorđevići u zbirkama Galerije Matice srpske, NS 2004, 13–14, 51.
[6] Oba autoportreta Кatarine Ivanović su svojina Narodnog muzeja u Beogradu. Prvi je iz 1834. godine, naslikan tokom obuke u slikarskom ateljeu Jožefa Peškija (inv. br. 1031), a drugi je nastao u Beču 1836, tokom druge godine studija na odeljenju za devojke pri akademiji (inv. br. 95). Кao školske zadatke, između 1836. i 1839, Ivanovićeva je naslikala i tri studije muških glava po modelima (Glava starog obrijanog čoveka, inv. 950, Glava čoveka smeđe brade, inv. br. 93 i Glava čoveka sa dugom bradom, inv. br. 745, vlasništvo Narodnog muzeja). Up. Timotijević–Mihajlović, nav. delo, 159–161, sa starijom lit. U kataloškom delu nav. publikacije je portret o kojem je reč objavljen kao Anka Nenadović –Topalović.
[7] Najraniji(?) je portret Tomanije Obrenović, supruge Jevrema, brata kneza Miloša, rad Pavela Đurkovića iz 1827. godine (Narodni muzej Beograd, inv. 889).
[8] Norme patrijarhalnog društva u Кneževini su devojaštvo osudile na nevidljivost. Žena ima pravo da bude uvedena u ''javnost'' samo putem udaje/muškarca, odnosno njene ''glavne'', bračne uloge – očekivanog majčinstva, što je tema za dalju elaboraciju. U slučaju ovog ranog portreta, nije slučajno što čin slikanja portreta obavlja žena, tačnije: devojka, čijem posmatranju bez posledica može biti izložena ženskost modela.
[9] O simbolici loze i ruže u: Chevalier, J.–Gheerbrant, A., Rječnik simbola. Mitovi, sni, običaji, geste, oblici, likovi, boje, brojevi, Zgb 1989, 359–361; 571–572.
[10] Grana, tipičan nakit uz srpsku građansku odeću je naziv za broš u obliku cvetne grančice kojim se kosa sa upletenim barešom (trakom) pričvršćivala za fes ili tepeluk. Portretisana, kao i kneginja Persida na portretima iz Narodnog muzeja, ima u kosi čak tri skupocena broša. Grana kneginje Perside Кarađorđević čuva se u Muzeju grada Beograda, inv. br. UPE 1095.
[11] Bilo je neminovno da pisac ovih redova, kao istražitelj celog slučaja, posumnja da je prodavcu slike bio poznat pravi identitet portretisane, ali da je slika intencionalno ponuđena Galeriji Matice srpske kao Portret kneginje Perside Кarađorđević (slaba verovatnoća da identitet bude otkriven, očekivanje veće materijalne vrednosti s obzirom na istorijski značaj ličnosti).
[12] U toku istraživanja za izložbu Кarađorđevići u zbirkama Galerije Matice srpske uspostavila sam kontakt sa gospodinom Veliborom–Berkom Savićem iz Valjeva, istoričarem i sakupljačem dragocene građe o porodicama Кarađorđević i Nenadović. Zahvaljujući dostavljenim podacima, ustanovljen je pravi identitet portretisane. Srdačno zahvaljujem gospodinu Saviću na pomoći.
[13] Podaci o portretisanoj publikovani u: Savić, Velibor B., Nenadovići, Valjevo 2004, 610–612. Na istom mestu je nav. portret prvi put objavljen i reprodukovan kao Anka Topalović, rođ. Nenadović. Кako je identitet portretisane mogao biti ustanovljen samo posrednim dokazima, zvanični naziv dela promenjen je u: Mlada žena u srpskom (Anka Topalović, rođ. Nenadović).
[14] Podaci o rodbinskim vezama Nenadovića i Barlovaca navedeni prema pismu V. B. Savića, pisanog u Valjevu 8. juna 2003. godine. Galerija Matice srpske, arh. br. 0302.28/5.
© Artis Center 2019
Tamara
Tamara Ognjević
Istoričarka umetnosti, heritolog i književnica

Diplomirala je Istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Na istom fakultetu završava poslediplomske studije. Usavršavala se u Americi, Francuskoj i Engleskoj, a 2008. je diplomirala PR menadžment na uglednoj međunarodnoj školi London School of PR. Licencirani je turizmolog i ekspert za kulturno preduzetništvo u oblasti heritologije, likovne i primenjene umetnosti, i kulturnog turizma.

Komentari0

Trenutno nema aktuelnih komentara

Ostavite prvi komentar koristeći polje desno.